<Grašak>>

JEDNOM davno bio je princ koji se htio oženiti princezom; ali ona je morala biti prava princeza. Putovao je po cijelom svijetu kako bi pronašao jednu, ali nigdje nije mogao dobiti ono što je želio. Bilo je dovoljno princeza, ali bilo je teško saznati jesu li prave. Uvijek je nešto u vezi s njima nije bilo onako kako bi trebalo biti. Tako se vratio kući i bio je tužan, jer bi jako volio imati pravu princezu.

Jedne večeri naišla je strašna oluja; grmjelo je i munjevito, a kiša se slijevala kao iz kabla. Odjednom se začulo kucanje na gradskim vratima i stari kralj je otišao otvoriti ih.

Bila je to princeza koja je stajala ondje ispred vrata. Ali, dobri Bože! kakav su prizor kiša i vjetar prikazali. Voda joj je curila s kose i odjeće; slijevala se niz vrhove cipela i opet izlazila na petama. Pa ipak je rekla da je prava princeza.

„Pa, uskoro ćemo to saznati“, pomisli stara kraljica. Ali nije ništa rekla, otišla je u spavaću sobu, skinula svu posteljinu s kreveta i stavila zrno graška na dno; zatim je uzela dvadeset madraca i stavila ih na zrno graška, a zatim dvadeset pernatih kreveta na vrh madraca.

Na tome je princeza morala ležati cijelu noć. Ujutro su je pitali kako je spavala.

„Oh, jako loše!“, rekla je. „Jedva sam cijelu noć oka sklopila. Bog zna što je bilo u krevetu, ali ležala sam na nečem tvrdom, tako da sam cijelo tijelo crna i modra. Strašno je!“

Sad su znali da je prava princeza jer je osjetila zrno graška ravno kroz dvadeset madraca i dvadeset kreveta s perjem.

Nitko osim prave princeze ne može biti tako osjetljiv.

Tako ju je princ uzeo za ženu, jer je sada znao da ima pravu princezu; a zrno graška je stavljeno u muzej, gdje se još uvijek može vidjeti, ako ga nitko nije ukrao.

Eto, to je istinita priča.